Da počnemo od kraja, tj. odgovornosti. Ovaj termin možda zvuči nezanimljivo, ali je odgovornost i njeno (ne)preuzimanje jedna od ključnih odrednica stanja u društvu. Uzgred, ova pojava ozbiljnije se počela proučavati sa smrću djevojke Kiti Đenoveze, u Njujorku 1964. godine.
Kiti se vraćala s posla tokom noćnih časova, bila je napadnuta, izbodena i silovana, da bi na kraju i preminula.
Dodatna iznenađujuća činjenica bila je da je preko 30 stanara primijetilo napad, ali da nisu preduzeli neke ozbiljnije korake koji bi spriječili tragediju.
Taj fenomen poznat je kao “efekat posmatrača” i podrazumijeva smanjeno učešće i reagovanje ljudi u nekoj grupi usljed podjele odgovornosti i očekivanja da neko drugi interveniše, a na kraju često niko ne djeluje.
Neko će reći: “To se desilo kod njih, ali ne bi kod nas!” Međutim… Tokom zadnje dvije decenije svake godine sa studentima psihologije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci ispitivali smo ovaj fenomen u javnom prostoru. Radili smo simulacije u kojima su studenti glumili da im je loše, posmatrajući kako će reagovati prolaznici.
Prosječno, u oko 50% slučajeva posmatrači su prolazili, preskakali “unesrećene” ne preduzimajući ništa. Nažalost, svjedoci smo i brojnih stvarnih situacija kod nas, kada su unesrećeni bili prepušteni sami sebi, a prolaznici su pokazali nezainteresovanost i manjak saosjećanja.
Pojava podjele odgovornosti i očekivanja da drugi rješavaju određene probleme se, nažalost, ispoljava i u brojnim drugim društvenim sferama, od politike, porodičnih odnosa, obrazovanja, medija, do specifičnijih pojava kao što su poslušnost autoritetu, konformizam, građansko učešće, izlasci na izbore itd.
Sve je to najvidljivije uokvireno i utkano u nečemu što zovemo autoritarno društvo koje karakteriše izražena moć i dominacija pojedinca ili manje grupe, dok su ugrožena prava i slobode drugih.
Ovakvo društvo razvija se i opstaje jer nudi lažno “gnijezdo”, tj. prividno utočište sa jasnom strukturom, pripadnošću i svijetlom budućnošću.
U takvom društvu demokratske vrijednosti nisu poželjne; moć se održava kroz kontrolu i preuveličavanje ugroženosti od unutrašnjih i vanjskih “neprijatelja”; patriotske i tradicionalne norme postaju sredstvo manipulacije i identitetske mobilizacije; moralni standardi se relativizuju i prilagođavaju trenutnim interesima; normalizuje se govor mržnje i nasilje prema drugačijim i različitim koji se predstavljaju kao opasnost; kritičko mišljenje nije cijenjeno, bitno je šta se misli, a ne kako se misli. U autoritarnom društvu sistem je urušen, a neprikosnoveni vođa je nezamjenjiv i jedina adresa koja funkcioniše.
Njegova vlast nema institucionalizovanu kočnicu poput sudstva, parlamenta, slobodnih medija, policije, obrazovanja. U svojim predstavama za narod, vođe primjenjuju i suptilnije igre, kombinuju prijetnje i obećanja, supermoći i običnost (čovjek iz naroda), izazivaju zavisnički odnos i osjećaj zahvalnosti kod građana, predstavljaju se kao otac, zaštitnik, spasitelj i žrtva. Orvel je upozoravao da slobodu ne ugrožava samo brutalna represija, već i blaga, paternalistička vlast, dobronamjerna tiranija, koja radi i odlučuje u ime građana.
Na balkanskom podneblju autoritarna društva imaju duboku tradiciju. Dug je niz “velikih” lidera koji su se smjenjivali, a brojni među njima su prošli put od sjaja do totalnog očaja i stradanja. Prošlost nas uči da vođe dođu, budu i prođu. A gdje smo mi u svemu tome?
Vegetiramo sa istim strahovima da preuzmemo odgovornost za svoj život i budemo slobodni. Kao što publika u teatru ravnodušno prati radnju i čeka da se nešto desi, tako i mi čekamo da dođe neki novi oslobodilac. Međutim, naša pasivnost će izroditi nove vođe koji će svoje karijere možda i započeti kao reformatori, ali će vrlo vjerovatno završiti kao neka nova bahata kvazielita. Toj negativnoj transformaciji vođe doprinose upravo posmatrači koji svojim ulizivačkim odnosom dodatno opijaju vođe i rasplamsavaju njihov pelcer moći i narcisoidnosti.
Kada će doći do izmjene ovih obrazaca? Na to utiče niz društvenih i individualnih faktora. Prije svega, autoritarni obrasci imaju snagu dok postoji osjećaj kolektivne nesigurnosti; kada društvo prestane da se osjeća ugroženo, takvi obrasci gube osnovu. Temelji autoritarnog sistema slabe i u uslovima ekonomske bijede i pritiska koji ona nosi, ali samo ako istovremeno postoje jake i nezavisne institucije (parlament, sudstvo itd.), snažan civilni sektor i profesionalna udruženja, nezavisni mediji, horizontalna solidarnost i povjerenje među ljudima, stabilna zaposlenost stanovništva, socijalna mobilnost ljudi.
Među individualne faktore spadaju moralni razvoj i integritet, tzv. unutrašnji lokus kontrole (uvjerenje pojedinca da može da utiče na ishode u sopstvenom životu), sigurnost i samopoštovanje. Bitna je i informisanost o društvenim i političkim sistemima, kako oni nastaju i mijenjaju se, te uvjerenje da građani mogu inicirati promjene. Jačanje te tzv. društvene kompetentnosti može biti podstaknuto nekim specifičnim događajima, dok dugoročni i temeljniji put podrazumijeva moralnu obnovu te kontinuirano građansko obrazovanje i razvoj kritičkog mišljenja kod ljudi.
Sloboda je slatka, ali teška, nosi neizvjesnost sa sobom, mnoštvo raskrsnica i teške odluke. Lakše je zato odgovornost za sopstveni život prebaciti na pleća vođe. Autoritarni poredak oslobađa pojedinca odgovornosti i upravo zato je zavodljiv. Zbog toga je i From upozoravao da ključni zadatak čovjeka nije da se oslobodi autoriteta, već straha od slobode.
Mi bismo slobodu, ali da se neko drugi bori za nju, licemjerni smo. A kada se kasnije pitamo otkud nekome tolika moć, odgovor je jednostavan: mi smo mu je dali! Ako želimo da izađemo iz tog ćorsokaka, moramo prestati da tražimo vođe, te početi da preuzimamo odgovornost.
Ko nije spreman da nosi teret slobode, ne bi trebalo da se žali na lance koje mu drugi stave. Sloboda se ne nasljeđuje i ne poklanja, ona se ili živi odgovorno, ili drugi njome raspolažu. (Autor je psiholog, dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci)
Preuzeto sa nezavisne.com
