Osvrt na knjigu Branka Pavlovića “Metafizika i egzistencija”, Plato, Beograd, 1997.
“Filozofija je cijelo stoljeće na samrtnoj postelji, a mrijet joj se neće jer nije ispunila svoju zadaću. Tako se njen oproštaj od života mučno odgadja. Tamo gdje nije skončala u pukom pisarničkom djelovodniku misli, vuče se na umoru u blještavoj agoniji u kojoj joj na um pada sve ono što je za života zaboravila kazati. Suočena s krajem, želi olakšati dušu i odati poslednju tajnu. Priznaje: velike teme, to su bili izgovori i poluistine. Ti, navodno lijepi izleti u visine – bog, univerzum, teorija, praksa, subjekt, objekt, tijelo, duh, smisao – sve je to ništa.” (P. Sloterdijak, “Kritika ciničnog uma”)
Hajdeger je pokušao da zabilježi tu riječ koju filozofija hoce da izgovori na samrtnoj postelji. On je mislio da je upravo neophodno zabilježiti riječ u samrtnom času filozofije jer tek i jedino u tom času biće prelazi u ništavilo, i ništavilo se pojavljuje kao jedino biće. Taj pokušaj, medjutim, nije uspio: jer, sve dok postoji riječ, nema smrti i nema susreta bića i nebića, nema prelivanja svega postojećeg u apsolutno ništa. Svaka riječ filozofije mučno odgadja njenu smrt, a time i šansu da se izgovori ono što se za života zaboravilo. A zaboravilo se, po Hajdegerovom mišljenju, upravo ono bitno: sam smisao bitka. Zato valja obnoviti pitanje o tom smislu. Tim pitanjem počinje Hajdegerova misao i izrasta u “temeljnu šifru filozofije dvadesetog vijeka” (Fink).
Sta se u stvari dogodilo sa filozofijom u poslednjem stoljecu? Još uvijek to ne znamo. Ono što doznajemo od Hajdegera i ono što u tom iskustvu formuliše Sloterdijk jeste veza samrtnog časa filozofije i riječi o onome što je u njoj bitno i presudno. Riječi dakle, koja govori o onome što filozofija uistinu jeste i što je njen bitan zadatak. Ali čas smrti iskljucuje svaku riječ. Nema nikakve vijest i o iskustvu smrti, a upravo je ta vijest presudna za dešifrovanje čitavog smisla života ne samo filozofije nego svega živog što skončava i umire. Za dešifrovanje smisla života neophodno je dakle iskustvo smrti. A njega nema i nije moguće, sem kao iskustvo o smrti drugog. Smrt drugog je jedina smrt koju poznaje i iskušava sve živo. Da li je kroz to iskustvo moguće doci do istine “tog temeljnog fenomena života”? (Fink)
Na ovim pitanjima nastaje i knjiga Branka Pavlovića, “Egzistencija i metafizika”. To je druga knjiga koja se javlja posthumno i koju, od tekstova objavljivanih za života autora, priredjuju Pavlovićevi priljezni i odani učenici (Slobodan Žunjić i Ilija Marić).
Svi tekstovi koji su sabrani u ovoj knjizi izrasli su iz iskustva skončavanja filozofije u našem vijeku i njenog pokušaja da se u samrtnom času izgovori ta odsudna i neodložna riječ o njoj samoj, o njenom nastupu u svijetu, njenoj zadači, njenoj moći, njenom ukupnom smislu i, konačno, o onom najbitnijem u svemu što se radja: dakle, o samom činu njenog rodjenja i onome što je tom činu nužno prethodilo, ono što je rodjenje filozofije obzaninilo kao nužan i neotklonjiv čin. Tako se u onome što pokazuju tekstovi ove knjige, spoznaje da tek u času smrti iskrsava dramatično pitanje o smislu rodjenja. Zato bi bilo neophodno zabilježiti riječ u tom času, ako je ona uopšte moguća. Traganje za tom riječju ispunjava noseći tekst ove knjige: Sartrova filozofija. Ali i svi drugi tekstovi: o Gastonu Bašlaru, Z. Pijažeu, A. Kamiju, pokreću to ključno pitanje i odmjeravaju domete tih filozofija upravo na promišljanju ovog raspona života izmedju rodjenja i smrti. Tu je i tekst o Kantovoj kritici metafizike kao i analiza pojma evropske racionalnosti uopšte.
Svuda je prisutan zahtjev da se filozofija okrene i po mogućnosti pogleda u svoju vlastitu pozadinu da osvijetli ono što se dogadja iza njenih ledja. Taj okret bi bio spasonosan za dalji život filozofije, jer bi joj se tek tada otkrilo njeno vlastito porijeklo, dakle ono polje na kome ona izrasta, cvjeta i donosi plodove. Bez pogleda u tu pozadinu, ostaju nedorečene njene istine, uvijek se pretvaraju u poluistine i obmane.
Tu pozadinu filozofije, tlo na kome ona izrasta i razvija se, mjesto njenog nužnog rodjenja, Hajdeger je nazvao temeljem metafizike koji je načelno skriven i nedostupan svakoj metafizici i filozofiji uopšte, jer je “nešto drugo od filozofije kao metafizike”. Taj temelj metafizike skriva se u samoj egzistencijalnoj strukturi ljudskog bića kao jedinog bića koje se u svijetu pojavljuje “na način razumijevanja bitka” (Hajdeger). Pojava ljudskog bića, već zasniva metafiziku, jer se već u toj pojavi skriva “pred-ontološko razumijevanje bitka”. Hajdeger ovim natuknicama doista dolazi u blizinu onoga što bi filozofija mogla izgovoriti u času svoje smrti: mogla bi odati šifru svoga rodjenja. Ta šifra bi bila sama egzistencijalna struktura onog bića koje postavlja metafizička pitanja i teorijski traga za odgovorom na pitanje o smislu bitka. A to biće smo mi sami: čovjek koga Hajdeger označava riječju tu-bitak, jer otkriva ili naslućuje da u egzistencijalnoj strukturi tog bića obitava “pred-ontološko razumijevanje bitka”. Pred-ontološko razumijevanje bitka se tako pojavljuje kao najizvorniji egzistencijalni čin, kao “fakt koji označava pojavu ljudskog bića u svijetu”, a ne kao bilo kakav teorijski stav, bilo kakav razumski čin. “Razumijevanje bitka” nije metafizičko ili filozofsko spoznajno dostignuće, nego naprotiv: to je fundamentalna odrednica egzistencije iz koje tek izvire nešto takvo kao metafizika i mogućnost filozofiranja uopšte. Prije bilo kakvog filozofskog pojma bitka, čovjek se egzistencijalno već nalazi “unutar razumijevanja bitka” koje tek omogućuje svaki pojam bitka i svaki teorijski stav čovjeka.
Zato Hajdeger pitanje o biti metafizike prebacuje na raskrivanje njenih temelja i njene biti koji su nešto drugo od nje same. “Bit metafizike nije ništa metafizičko”.
Da bismo dešifrovali tu bit, valja raskriti egzistencijalnu strukturu “tu-bitka”, bića koje smo mi sami, tj. moramo pitati: “kako je moguće razumijevanje bitka”? Pitanje je Kantovsko samo po formi. Po sadržini je sasvim drugačije, jer ovdje uopšte ne pitamo o moći i granicama našeg uma da “razumije”, nego se pita o mogućnosti jednog izvornog čina egzistencije u kome se uopšte može pojaviti nešto takvo kao um i razum, spoznaja i volja, filozofija i teorija, politika i tehnika, umjetnost i religija. Sve se zasniva u tom egzistencijalnom činu koga Hajdeger označava kao “razumijevanje bitka”. Ta j fakt valja osloboditi svega teorijskog i svega refleksivnog. Nije riječ o razumskom činu u smislu poimanja i shvatanja. U tome i jeste teškoća oko Hajdegera: do tog temelja filozofije koji se skriv a u egzistencijalnoj strukturi našeg bića, ne možemo putem filozofskog mišljenja. Potreban nam je neki novi jezik i nova misao. Hajdeger je pokušao nešto u tom smislu da izgradi. Koliki je domet tog pokušaja, to je pitanje čitave recepcije Hajdegerove filozofije.
Knjiga Branka Pavlovića je takodje jedan značajan prilog u pokušaju oblikovanja jednog novog jezika filozofije i jednog novog mišljenja koje bi bilo kadro da u fenomenologiji svakodnevnog egzistiranja raskriva korijene metafizičkih pitanja i metafizičkog ustrojstva našega uma uopšte. Predstavljajući prije svega, misao Sartra i Kamija, Pavlović je konkretizovao ove teške Hajdgerove misli i pokušao pokazati kako se i one hrane sadržajem “svijeta života”, i kako se upravo taj svijet i taj život pojavljuju kao “poslednje evidencije” i neporecive istine. I ova knjiga pokazuje ono što naslućuje Sloterdijak: tek u času svoje smrti filozofija izriče svoju temeljnu istinu koju, medjutim, za života nikako ne može da izgovori. Ono što se sluti u zivotu, postaje jasno i izvjesno tek u času njegova skončavanja. Sartr je ovu spoznaju učinio temeljem svoje filozofije. O čovjeku ništa ne znamo dok je u posjedu životnih mogućnosti jer ga one neprestano čine nekim drugim bićem i daju mu neki drugi identitet. Definiciju i istinu dostiže tek časom smrti. Da li je Sartr do ove spoznaje došao iz iskustva sudbine filozofije, ili je Hajdeger do sudbine filozofije došao iz iskustva egzistencijalnog života, to je takodje pitanje čijem odgovoru se približavamo čitajuci ovu vrijednu Pavlovićevu knjigu.
VOJIN SIMEUNOVIĆ (1936-2019)
