Filozofija, s obzirom na povijesno stanje, nalazi svoj istinski interes tamo gdje je Hegel, u skladu s tradicijom, izjavljivao da je nezainteresiran: u bespojmovnome, pojedinačnome i posebnome; u onome što se sve od Platona po kratkom postupku odbacivalo kao prolazno i beznačajno i na što Hegel lijepi etiketu lijene egzistencije. Njezina tema su kvalitete što ih je kao kontingentne degradirala na quantité négligeable. Sada pojmu postaje neophodno ono do čega ne dopire, ono što ispada iz njegove sheme apstrakcije, ono što nije po sebi već primjerak pojma. I Bergson i Husserl, nosioci filozofijske modernosti, osjetili su to, ali su pred tim uzmakli u tradicionalnu metafiziku…
…Nasuprot njima (Bergsonu i Husserlu prim.aut) valja insistirati na tome što su oni uzaludno priželjkivali: unatoč Wittgensteinu govoriti o onome o čemu nije moguće govoriti. Jednostavna proturječnost ovog zahtjeva jeste proturječnost same filozofije: ona ju kvalificira kao dijalektiku još prije no što se zapliće u svoje pojedine proturječnosti. Rad filozofijske samorefleksije sastoji se u tome da raščini ovaj paradoks. Sve drugo je signifikacija, naknadna konstrukcija, i danas i u Hegelovo vrijeme to je tek predfilozofijsko. Filozofiji je neophodno makar i sumnjivo povjerenje u to da je sve to moguće, da pojam može nadići pojam, nadići ono što priređuje i odsjeca, da može dostignuti bespojmovno, a stoga joj je neophodno nešto i od one naivnosti od koje boluje. Inače mora kapitulirati, a time i čitav duh. Ne bi se mogla misliti ni najjednostavnija operacija, ne bi bilo ni istine, sve bi bilo u emfatičnom smislu puko ništa. Onaj dio istine, međutim, što ga pojmovi pogađaju s onu stranu svojeg apstraktnog opsega, ne može se zbivati ni na kojem drugom prizorištu nego onome što su ga pojmovi prezreli, zatomili i odbacili. Utopija bi spoznaje bila u tome da pojmovima dopre do bespojmovnog, a da to bespojmovno ne izjednači sa njima.
Theodor W. Adorno, Negativna dijalektika, BIGZ, Beograd, 1979 – preveli Nadežda Čačinović-Puhovski i Žarko Puhovski.