FRAGMENTI O BITI FILOZOFIJE(4): Friedrich Nietzsche – S onu stranu dobra i zla

1.
Volja za istinom koja će nas navesti još na mnoge smele poduhvate, ona čuvena
istinoljubivost o kojoj su svi filozofi dosad govorili s poštovanjem: kakva nam sve pitanja ova
volja za istinom nije već postavljala! Kakva čudna, teška, zagonetna pitanja! To je već duga
priča — pa ipak se čini kao da je tek počela. Pa kakvo čudo onda ako smo na kraju evo i
nepoverljivi, gubimo strpljenje, nestrpljivo se osvrćemo? Da se i mi kod ove Sfinge malo
poučimo kako se postavljaju pitanja? A ko je to zapravo što nam tu postavlja pitanja? Šta je to
u nama što hoće „ka istini“? U stvari, podugo smo se zadržali pred pitanjem o uzroku ove
volje, dok najzad nismo sasvim stali pred jednim još temeljnijim pitanjem. Upitali smo se o
vrednosti ove volje. Pretpostavimo da hoćemo istinu: zašto ne radije neistinu? I neizvesnost?
Čak i neznanje? Problem o vrednosti istine stupio je pred nas — ili smo to mi stupili pred taj
problem? Ko je od nas ovde Edip? I Sfinga? To je susret, kako se čini, pitanja i upitnika. A
treba li poverovati da će nam se na kraju učiniti da problem nije dosad još nikad ni postavljen
— kao da smo ga mi prvi put videli, uočili, usudili se na to? Jer to je veoma smeo poduhvat,
možda čak smelijeg i nema.

2.
„Kako bi nešto moglo nastati iz svoje suprotnosti? Na primer, istina iz zablude? Ili volja
za istinom iz volje za obmanom? Ili nesebičan čin iz koristoljubivosti? Ili čisto sunčano
posmatranje mudraca iz pohlepnosti? Takvo nastajanje je nemogućno; ko o tome sanja,
budala je, čak i nešto gore; stvari najviše vrednosti moraju imati drugo, sopstveno poreklo—
iz ovog prolaznog, zavodljivog, varljivog malog sveta, iz ovog spleta ludila i požude, one se
ne mogu izvesti! Štaviše, u krilu bića, u neprolaznom, u skrivenom bogu, u ,stvari po sebi’—
tu mora ležati njihov koren, tu i nigde drugde!“ Ovakav način suđenja čini tipičnu predrasudu
po kojoj se uvek mogu prepoznati metafizičari svih vremena; ta vrsta ocenjivanja stoji iza
svih njihovih logičkih postupaka; iz te njihove „vere“ proističu njihova nastojanja oko
„znanja“, oko onog nečega čemu se na kraju svečano daje naziv „istina“. Osnovna vera
metafizičara je vera u suprotnosti vrednosti. A ni najopreznijima među njima nije palo na um
da već ovde na pragu, gde je bilo najpotrebnije, posumljaju: čak i kad su se hvalili onim
„deomnibus dubitandum“*. Sme se, naime, sumnjati najpre da li uopšte ima suprotnosti, a
zatim da one narodske ocene i vrednosne suprotnosti na koje su metafizičari udarili svoj pečat
nisu možda samo površne ocene, samo privremene perspektive, pored toga možda još samo iz
jednog ugla, možda odozdo naviše, kao iz žablje perspektive, da se poslužimo izrazom
uobičajenim kod slikara? Pri svakoj vrednosti koja se može pridati istinitom, pravom,
nesebičnom: bilo bi mogućno da se prividu, volji za obmanom, koristoljubivosti i pohlepi
pripiše za ceo život viša i osnovnija vrednost. Bilo bi čak mogućno i to da se ono što čini
vrednost onih dobrih i cenjenih stvari sastoji baš u tome da je na neki način srodno, povezano,
spleteno, možda čak suštinski jednako s onim lošim, prividno suprotnim stvarima. Možda! Ali
ko bi se još baktao takvim opasnim Možda! Za to se mora sačekati da stigne nov rod filozofa,
takav koji će imati neki drukčiji, suprotan ukus i drukčiju sklonost nego dosadašnji — filozofi
tog opasnog Možda u svakom pogledu. I najozbiljnije govoreći: ja vidim da takvi novi filozofi
dolaze.
*U sve treba sumnjati.

16.
Još uvek ima naivnih samoposmatrača koji veruju da postoje „neposredne izvesnosti“,
na primer „ja mislim“, ili, kakva je bila Šopenhauerova praznoverica, „ja hoću“: kao da
saznanje ovde hvata svoj predmet tako reći u čistom i ogoljenom vidu, kao „stvar po sebi“, i
da nema izopačavanja ni kod subjekta ni kod objekta. Ali da „neposredna izvesnost“, kao i
„apsolutno saznanje“ i „stvar po sebi“ uključuju u sebe jednu contradictio in adjecto ponoviću
sto puta; treba se već jednom konačno osloboditi zavođenja rečima! Neka narod veruje da
saznavanje znači poznavanje-do-kraja, ali filozof mora sebi reći: „Kada raščlanim proces koji
je izražen u stavu ‘ja mislim’, dobijam niz smelih tvrdnji čije je obrazloženje teško, možda i
nemogućno — na primer da sam to baš ja koji misli, da uopšte mora postojati neko nešto koje
misli, da je mišljenje delatnost, i učinak nekog bića koje se zamišlja kao uzrok, da postoji
neko ‘ja’, najzad da je već utvrđeno šta treba označiti kao mišljenje — da ja znam šta je
mišljenje. Jer ako ja već u sebi ne bih bio načisto s tim, kako bih mogao odpučiti da ono što se
dešava nije možda ‘htenje’ ili ‘osećanje’? Ukratko rečeno, ono ‘ja mislim’ pretpostavlja da ja
svoje trenutno stanje upoređujem s drugim stanjima koja kod sebe poznajem da bih utvrdio
šta je ono: zbog ovog osvrtanja na ‘znanje’ s neke druge strane, to stanje nipošto nije za mene
neposredna ‘izvesnost’.“ Umesto one „neposredne izvesnosti“ u koju narod može u datom
slučaju da veruje, filozof se tako suočava s nizom pitanja metafizike, svojevrsnim
intelektualnim pitanjima savesti koja glase: „Otkud mi pojam mišljenje? Zašto verujem u
uzrok i posledicu? Šta mi daje pravo da govorim o nekom ja, čak o ja kao uzroku, i konačno
još o nekom ja kao uzroku misli?“ Ko se usudi da s pozivanjem na neku vrstu intuicije
saznanja odmah odgovori na ona metafizička pitanja, kako to čini onaj koji kaže: „Ja mislim i
znam da je bar to istinito, stvarno, izvesno“ —toga će filozof danas dočekati s osmejkom i
dva znaka pitanja. „Dragi gospodine“, reći će mu možda filozof, „verovatno je da se vi ne
varate: ali zašto je istina uopšte toliko važna?“