Ovim pitanjem dodirujemo temu koja je vrlo široka, tj. opsežna. Budući da je široka, ostaje neodređena. Budući da je neodređena, možemo je obraditi s najrazličnijih stajališta — uvijek ćemo pri tom pogoditi nešto od onoga što je točno. Pa ipak, zato što se pri obrađivanju ove opsežne teme prepliću svi mogući nazori, izlažemo se opasnosti da nam razgovor ne urodi valjanim plodom.
Stoga moramo pokušati točnije odrediti pitanje. Na taj ćemo način uputiti razgovor pouzdanim smjerom. Time se razgovor izvodi na neki put. Kažem: na neki put. Priznajemo time da taj put zaista nije jedini, štoviše, mora ostati otvorenim da li je put, na koji želim upozoriti u daljnjem tekstu, doista put koji nam dopušta postaviti pitanje i odgovoriti na nj.
Prihvatimo li jednom kako je moguće naći put da se pitanje točnije odredi, tada istodobno iznosimo vrlo ozbiljan prigovor temi našega razgovora. Kad pitamo: što je to – filozofija? govorimo o filozofiji. Pitajući na taj način ostajemo očigledno na stajalištu iznad, a to znači izvan filozofije. No cilj je našeg pitanja da dospijemo u filozofiju, da se u njoj zadržimo, da postupamo na njezin način, tj. da »filozofiramo«. Put našeg razgovora mora stoga imati ne samo čisti smjer nego nam taj smjer mora istodobno jamčiti da se krećemo unutar filozofije, a ne izvana, oko nje. Put našeg razgovora mora, dakle, biti takve vrste i takva smjera da se ono o čemu filozofija raspravlja tiče nas samih, da nas dodiruje (nous touche), i to bitno.
Ipak, ne postaje li filozofija time stvar afekcije, afekata i osjećaja?
»Lijepim se osjećajima stvara loša književnost.« »C’est avec les beaux sentiment« que l’on tait la mauvaise litterature.« Te Gideove riječi važe ne samo za književnost nego još više za filozofiju. Osjećaji, pa i oni najljepši, ne pripadaju u filozofiju. Osjećaji su, kaže se, nešto iracionalno. Filozofija je, naprotiv, ne samo nešto iracionalno nego je istinska upraviteljica razuma. Tvrdeći to mi smo neočekivano odlučili nešto o tome što je filozofija.
Svoje smo pitanje već predusreli odgovorom. Svatko drži ispravnom izjavu da je filozofija stvar razuma. Pa ipak, možda je ta izjava brzoplet i prenagao odgovor na pitanje: što je to — filozofija? Jer tom odgovoru možemo smjesta suprotstaviti nova pitanja. Što je to razum, um? Gdje i po čemu se odlučilo što je razum? Da li se sam razum proglasio gospodarem filozofije?“ Ako Da, s kojim pravom? Ako Ne, odakle dobiva svoj nalog i svoju ulogu? Ako se ono što važi kao razum dade utvrditi tek i jedino putem filozofije i unutar njezina povijesna tijeka, nije dobro filozofiju unaprijed iskazati kao stvar razuma. Čim posumnjamo u obilježje filozofije kao racionalnog postupanja, postaje na isti način sumnjivim i to da li filozofija pripada okrugu iracionalnog. Jer tko hoće odrediti filozofiju kao iracionalnu, uzima pri tom racionalno za mjerilo razgraničenja, i to tako da pretpostavlja kako se samo po sebi razumije što je razum.
S druge strane, kad upućujemo na mogućnost da se ono na što se filozofija odnosi tiče naše ljudske biti i nas dodiruje, moglo bi biti da ta afekcija nema uopće ništa s onim što se naziva afektima i osjećajima, ukratko iracionalnim. Iz rečenoga razabiremo samo ovo: potrebna je jedna viša brižljivost kad se odvažimo zapodjenuti razgovor pod naslovom »Što je to — filozofija?«
Prvo trebamo pokušati izvesti pitanje na jasno usmjeren put, kako ne bismo dangubili oko proizvoljnih i slučajnih predodžaba o filozofiji. Ali kako naći put na kojem ćemo na pouzdani način odrediti svoje pitanje?
Put na koji bih sada htio upozoriti leži izravno; pred nama. I samo zato što nam je najbliže teško ga “nalazimo“. Kad ga pak nađemo, tada se, unatoć tome još i uvijek nespretno krećemo njime. Pitamo: što je to — filozofija? Riječ »filozofija« izgovarali smo već dosta često. No ako riječ »filozofija« sad više ne uporabimo kao olinjali naslov, ako umjesto toga riječ »filozofija« osluhnemo iz njezina izvora, onda ona glasi: φῐλοσοφῐ́ᾱ . Riječ »filozofija« govori sada grčki. Grčka riječ kao grčka riječ jest put. On leži, s jedne strane, pred nama, jer se ta riječ od davnine pred nama izgovara. S druge strane, ona je već iza nas, jer smo tu riječ vazda već čuli i kazali. Prema tome, grčka riječ φῐλοσοφῐ́ᾱ put je kojim smo se zaputili. Premda imamo mnogo historijskog znanja o grčkoj filozofiji, i možemo ga proširivati, ipak poznamo taj put tek sasvim nejasno.
Riječ φῐλοσοφῐ́ᾱ govori nam da je filozofija nešto što najprije određuje egzistenciju grčkog duha. I ne samo to — φῐλοσοφῐ́ᾱ određuje i najunutarnjije osnovne crte naše zapadnoevropske povijesti. Način na „koji se često govori o zapadnoevropskoj filozofiji doista je tautologija. Zašto? Zato što je »filozofija« u svojoj biti grčka; a da je grčka, to ovdje znači: filozofija je po svojoj izvornoj biti takva da zahtijeva da se razvije, prije svega grčki duh, i samo to.
Samo, izvorno grčka bit filozofije povodila se u epohi svoje novovjekovno-evropske vladavine za kršćanskim predodžbama, i one su njome gospodarile. Gospodarenje tih predodžaba posredovano je srednjim vijekom.
Ipak, ne može se kazati da filozofija postaje time kršćanska, tj. stvar vjerovanja u objavu i autoritet crkve. Stav da je filozofija u svojoj biti grčka ne govori ništa drugo doli to da su Zapad i Evropa, i samo oni, izvorno »filozofski« u svom najunutranjijem povijesnom kretanju. O tome svjedoči nastanak i gospodstvo znanosti. Budući da pripadaju najunutarnjijem zapadnoevropskom povijesnom kretanju, naime, filozofskom, one danas, zbog toga, i mogu davati specifično obilježje povijesti ljudi na čitavoj Zemlji…