Sinoć sam, završavajući ovu sjajnu Grlićevu studiju slučajno shvatio da je danas godišnjica Ničeove smrti, pa mi je nekako bilo drago i na simboličkom planu što mogu da je preporučim. Pošto obiluje referencama iz istraživačkog korpusa ova studija komotno može poslužiti i kao uvod ili most ka osnovnim čitanjima ali istovremeno i kao povod za jednu ozbiljniju i cjelovitu obradu i sintezu svega što je Niče napisao. U prilog važnosti ovakvih knjiga, dodao bih i to da ako ne razumijemo ovog mislioca ne možemo na pravi način ni prići kulturnim, duhovnim i društvenim problemima sadašnjosti, a kamoli znati gdje se nalazimo.
Možda i najbolji poznavalac Ničea kod nas ikad, praksisovac i estetičar Grlić bez puno pompe i spektakla secira zablude u tumačenju ovog, po njegovom mišljenju (sa čim se uglavnom i slažem) najvažnijeg autora na prelazu između modernosti i savremenosti. Ispostavlja se da je vječno vraćanje istog kao koncept ili model razmišljanja centralna tema Ničeove filozofije i da se druge važne teme poput smrti Boga, volje za moć, nadčovjeka i prevrednovanja svih vrijednosti tek mogu jasno i u cjelini sagledati ako to imamo u vidu.
Vječno vraćanje istog kao onog umjetničkog posebno zanima Grlića. Čovjek kao biće umjetnosti i igre ima potencijal da se u tom “nerealnom ali bitnom” vremenu izdigne iznad svih metafizičkih i onostranih projekata. Tek u umjetnosti razbijamo dimenziju stvarnog istorijskog i na jedan čudan način transcendiramo vraćajući se ka zemlji, ka životu i onom što je u njemu najvažnije, a to su ljubav, sloboda i snaga. Grlić na dosta mjesta demonstrira i greške političkih falsifikatora Ničeovog učenja i takođe pokazuje koliko su neka opšta mjesta interpretativno tanka ako zaista uđemo u originalne tekstove i pokušamo da iz njih iščitamo pravi smisao i duh Ničeovih argumenata, koji iako nesistematični, ispod nose jednu duboku i veliku istinu o čovjeku.
