Njujork, četrdesete godine prošlog vijeka. Sjedinjene Države ulaze u rat koji na drugim krajevima svijeta već uveliko razara živote. Dvije decenije prije eksplozije pop-arta, socijalne i kulturne revolucije, prije zadnje velike urbanističke ekspanzije grada, prije Dilana i prvog dolaska Bitlsa. Gluvo doba noći, imaginarni lokal vjerovatno smješten u Greenwich villageu. Troje gostiju, muškarac, žena i stariji džentlmen prekoputa šanka utonuli u misli, konobar gleda u mračnu neosvjetljenu ulicu napolju, ulazna vrata u lokal ne vidimo. Gosti su ipak nekako ušli, i barem zasad ne namjeravaju da idu.
Kompozicija Edvarda Hopera “Noćne ptice” (Nighthawks) na zaista čudan i otvoren način prikazuje usamljeničku prirodu života na ulicama velegrada. I sam depresivan i hronično nezadovoljan čovjek, Hoper je, prema mnogim tumačima crpeći inspiraciju iz Hemingvejeve priče “Uredno, dobro osvjetljeno mjesto” (u kojoj ovaj pravi razliku između prljavih dragstora i vinskih podruma te zgodne kafane u koju se može ući i sjesti), pokušao da prikaže atmosferu lokala koji rade i noćne sate. Depresivnim ljudima, kao i onima koji pate od nesanice pomaže noćna šetnja, a starom nesretnom čovjeku koji razmišlja o samoubistvu, te ljudima koji prolaze kroz razne egzistencijalne krize mogućnost odlaska u javni noćni prostor vrlo lako spašava život. Noćni barovi su utočište i za one koji još ne žele kući, koji na neki način priželjkuju da se izgube.
Ako izvedemo poređenje sa Skorsezeovim filmom “After Hours” gdje je otuđenost likova u Njujorku uzdignuta na nivo urbanističkog principa (glavni lik se doslovno gubi po ulicama i četvrtima, i kao dendi verzija Odiseja ne može tek tako da se vrati na početnu tačku u koju na kraju biva izbačen tek nužnošću viših sila), i gdje je noć isključivo prostor za čudake, haos i nepoznato, u odnosu na mirni, dosadni, organizovani i preduzetnički dan, vidimo da kod “Noćnih ptica” ovi ljudi sami biraju noć, u kojoj se ništa ne dešava. Tu bi možda trebalo tražiti subverzivni potencijal ove kompozicije za nadu.
Iako likovi nužno ne moraju da se istinski poznaju, niti da komuniciraju, što je slučaj u skoro svim Hoperovim prikazima ljudi, oni su ovdje ipak “smješteni” u jedan oblikovan intiman prostor. Mislim da nekakva vrsta implicitne komunikacije i prešutnog razumijevanja ipak postoji. Svako ko je u životu iole zagrebao boemski način života poznaje taj vid implicitnosti. Kao što je govorio i bard Toma, kafana je složena forma istine.
Tu je i ambivalentna upotreba i Hoperova opsesija bojama. Žuta je boja koja brzo plijeni pažnju i njom on kao da nam sugeriše da automatski pažnju prebacimo na unutrašnjost lokala. Osim toga, budući da je vrlo svijetla i topla boja, ona ovdje stoji u oštrom kontrastu s ispranijim tonovima izvan restorana, dodatno naglašavajući dualnost između života i ništavila, između unutra i vani. Ali, kao što može biti simbol sunca, sreće i prosvetljenja, žuta boja se istorijski tretirala i kao predstava običnog, profanog, često i nedostatnog i bolesnog. U onoj mjeri u kojoj Hoper ostavlja prostor za subjektivni doživljaj i istinu ove kompozicije, u toj mjeri je i veliki autor. Dakle, zaista veliki.