Osvajanje teritorije

Prostor, stvar podjednako gadna kao i vrijeme. Udaljava nas jedne od drugih, onemogućuje ljubav, i još gore približava nas jedne drugima, i još više onemogućuje ljubav. U oba slučaja prostor je zeznuta stvar,  a konstantno imamo potrebu da ga imamo više, nego što ga imamo. „Treba mi prostor!“, najčešći je pokretač svađa i raskida u vezama. Stalno nam treba prostor s kojim realno nemamo pojma šta da radimo.

Možda neko i ima ali mi Srbi, Balkanci, „stanovnici regiona“ (ko kako voli da se naziva i u čemu se prepoznaje), odgovorno tvrdim – ne. Mi samo volimo da ga prisvajamo.

Poznato i od nedavno kažnjivo osvajanje plažnog prostora ostavljanjem peškira je najpoznatiji sezonski pokušaj jeftine borbe „za sebe i svoje“. Drugi, malo hrabriji je skidanje „na golo“ u samotnim uvalicama, da ako neko priđe, a ne želi da mu izbodete oči svojim genitalijama, jer – eto, vaspitan je puritanski – ode, i ostavi vas na miru. A treći, za koji do nedavno nisam ni znala i zapravo je najmetaforičniji, je – udruživanje.

U besplodnoj potrazi za malo prostora na jeftinom ljetovanju, udaljila sam se od plaže ostavljenih peškira, zalutala u uvalicu gdje me je dočekala pozamašna muška  guzica simbol osvojene teritorije i završila na prelomljenoj betonskoj ploči sa nekolicinom „naših“. Davnoj koncesiskoj ili možda još iz vremena kad je to bilo moguće – državnoj plaži, toliko urušenoj da se izgleda nikome ne isplati već godinama da je „zauzme“ i malo dotjera.

Ipak, ne lezi vraže, sezona još nije u jeku, ali uređivanje i koncesije se množe. Ne bi to trebalo biti tako loše, svi volimo da more pripada svima, ali ako niste stari morski vuk, morate mu nekako prići, treba to malo srediti, zategnuti, prosto od plaže je poželjno naraviti uređen sistem, kao i od svake druge „osvojene“ teritorije. Anarhija, je (ma kako zavodljiva bila, posebno na ljetovanjima i „odmorima“ svih vrsta) kaže Selin, nepostojana kao i sve drugo. Uređena plaža kao i država podrazumjeva da joj se nešto plaća, da se nešto radi, ali mi smo radili (manje više) čitavu godinu i sada hoćemo, svoj, besplatan, slobodan prostor prema moru. Makar bio i urušen, bez trunke hlada, ograničen isključivo užeglim asfaltom koji prelomljen svojim jednim ćoškom pada u more (jako praktično za ulazak – priroda se sama pobrinula) ima potencijal da bude „moj“ odnosno „naš“.

I stvarno bih se i ja osjećala da je „moj“ da nisam bila prinuđena da čujem razgovor grupe Robinzona kojima sam se, u nadi da ću ostati neprimjetna, prišlepala.

Dva približna po godinama i međusobno, a bogami i meni, lika, svaki sa svojom stolicom za pecanje i suncobranom tačno iznad započinjali su uzdržan, ali u prijateljskom tonu,  razgovor. Mogla bih sada da se zaklinjem da nisam htjela da ih slušam i da sam bila prinuđena, ali neću, jer su me akcenti Beograđanina i Bosanca (koji bi trebali da upute na netrpeljivost), automatski odvojili od knjige koju sam ponijela. Bosanac se, kaže „ubo na ježa“, što je Beograđanina malo prepalo i zainteresovalo „gde je jebote naišao na ježa?!“, na šta mu je Bosanac samo rekao da “neka, jebi ga, znaš da kad sve valja treba stavit kamen u cipelu da te žulja“ čime je poslovičnom (bosanskom) mudrošću riješio probem ježa pa su mogli da nastave da uživaju.

Međutim, prilično blizu, pod velikom prijetnjom da uredi i napuklu betonsku ploču jedna koncesijska plaža se uređivala velikom brzinom. U grupici je to izazivalo nelagodu i počeli su priču o tome, kako će im sve zauzeti, i kako su penzioneri već išli da se žale (tu nisam baš do kraja shvatila kome, na šta i koji penzioneri) i kako moraju da se udruže i oni, jer „ima nas desetak koji tu oduvijek dolazimo.“

„E, jebiga, evo opet sam uljez“, prođe mi momentalno kroz glavu.  Nikada nigde nisam pripadala oduvijek, džaba što oduvijek ne postoji, ono je moralo da nastane i opstane da bi se sačuvalo „moje“ tj. „naše“.

Njih desetak oduvijek na razvaljenoj betonskoj ploči udružiće se da sačuvaju svoju ploču. Svoj prostor osvojen peškirima i pecaroškim stolicama koji su označili sa „oduvijek“. Možda bi i mene primili u ekipu da sam pokazala malo entuzijazma jer  udruživanju brojnost  dobro dođe, ali ja prosto ne volim niti da budem oduvijek niti zauvijek, a i problem mjesta na ploči bi vrlo lako mogao da se dovede u pitanje.

Naravno da se nisam ponudila jer znam da će oduvijek ekipa da izvisi od  koncesionara.  Oduvijek osim što ne znači ništa u kontekstu ljudskog poimanja vremena posebno ne znači zauvijek, ma koliko god mi željeli da ih izjednačimo. Pogotovo pod uslovima da oduvijek bude samodovoljno i da za sobom povlači da ništa ne moramo da radimo da zauzeta (oduvijek) teritorija bude naša. Mi ćemo samo da ladimo jaja dok se betonska ploča polako urušava. Ali to ide polako i sporo pa nema brige jer iako sve ukazuje da nije zauvijek, bar za “naše vrijeme” je „naše“.

Da ne dužim sada i ne dodajem opisu šta me je sve još nerviralo u ekipi koja me je okružila i kako sam se pitala koliko uopšte ja čovjekoljublja imam u sebi silujući se da zamislim kako onom nabodenom na ježa pomažem da dođe do hitne pomoći, jer iako od mladosti naučena od Ivana Karamazova da je nemoguće voljeti čovjeka već samo čovječanstvo kao ideju, ja ovo čovječanstvo – kao ekipu, nisam mogla smisliti.

Pokupila sam se i krenula prema jedinoj „svojoj“ teritoriji, apartmanu koji uredno plaćam i zamišljala kako se betonska ploča strovaljuje u more, a ekipica ne želeći ni u ludilu da odustane od nje jer je oduvijek njena, plovi na njoj u pučinu.

Držeći se svoje devize da je oduvijek neprikosnoveno, zauvijek.

Bez ikakvog plana, cilja i želje za uređenjem.