Ima više od šest mjeseci da sam se našla u za mene nesvakidašnjem društvu, u vezi nesvakidašnje i prijatne obaveze nakon koje su se vodili tako neki takođe nesvakidašnji razgovori i pila nesvakidašna pića. Onda je kroz šumove više tih nesvakidašnjih razgovora do mene dopro glas Miljenka Jergovića koji je rekao da je roman Vukašina Milićevića važan i da bi trebalo više pisati o njemu. On je htio, ali ne može se sve stići…
Miljenko Jergović nije verbalno glasan čovjek i nije ustao i podviknuo da ga svi čujemo, već je to onako usput rekao nekome do sebe. Ali po prirodi stvari, u kakvom god višeglasju da se nađemo, uvo se izoštri kada se jedan od tih glasova izjasni o nama ili o nečemu što nas se lično tiče.
Kako se mene lično tiče roman Vukašina Milićevića? Prvo, prijatelj mi je – ali imam ja i prijatelja čiji me romani lično ne dotiču, a drugo i mnogo važnije je što u romanu piše o stvarima ličnim, njegovim, ali se na jednom planu zajedničkog iskustva koje nikada ne mora da bude vremenski ni prostorno usklađeno – znači nismo ga, osim vrlo kratko možda kao studenti, dijelili – prepliće sa mojim iskustvom i postaje esencijalan i za mene.
Jergović je u pravu, čovjek, iako želi, ne može mnogo toga da stigne. Slušajući na lijevo uvo te večeri njegovu opasku, pomislila sam da ni ne treba, ima Jergović mnogo dobrih stvari koje stiže, i da, iako bih ja mogla da stignem, nije dobro da pišem o Vukašinovom romanu. Jer pisaću o djelu nekoga koga volim. Neće biti objektivno.
U međuvremenu se u životu Vukašina Milićevića desilo svašta. Iako nije ni prije bio anonimus, u posljednjih šest mjeseci, nizom turbulentnih obrta i događaja od opšte važnosti, isplivao je u žižu javnosti. Pojavljuje se u najslušanijim podkastima, gostuje na određenim TV stanicama, dok na drugim pričaju o njemu. Sve u svemu, on govori i osvjetljava tzv. javni prostor sobom – takav kakav jeste.
Prije nekih desetak dana, dobio je poziv od biblioteke iz Istočnog Sarajeva da, u okviru tamošnjeg malog sajma knjiga, predstavi svoj roman. Kada me je pozvao da mi to kaže i pozove me da pored njega i ja nešto pričam, rekao je: „Kad me žena nazvala, mislio sam da je pogriješila.“ Jer, od opšte klime koju, predrasudama – ne bez osnova – skloni, pripisujemo Istočnom Sarajevu, ne očekuje se da traži nekoga kao što je Vukašin Milićević – kontroverzni sveštenik (ko god iole poznaje crkvu i bar malo njenu istoriju zna da zabrane sveštenosluženja i ostale kazne u sebi nose mnogo manje kontroverze od npr. odličja), teolog ljevičarskog nastrojenja i čovjek nedvosmislenih stavova po pitanju toga šta je dobro, hrišćansko, opšteljudsko – kako hoćete.
Ali gospođa iz biblioteke u Istočnom Sarajevu se nije zabunila. “Vaskrsenje”, roman Vukašina Milićevića, je zaista najtraženija knjiga na njihovom posudbenom odjelu i kao takva, po procjeni organizatora pomenutog kulturnog dešavanja, zaslužuje da bude predstavljena svojim čitaocima, sa sve autorom – glavom i bradom.
I dok sam se ja, čitajući ponovo roman, spremala da zablistam na književnoj večeri posvećenoj “Vaskrsenju”, na društvenim mrežama se, iza mojih nezainteresovanih leđa, vodio pravi rat i pozivalo na linč jedno „govno“ koje treba da ima književno veče u Istočnom Sarajevu. Saznala sam samo ponešto od onoga što je pisano, ali sam odlučila da se ne obazirem, kao ni Vukašin koji se ne obazire ni na mnogo gore stvari koje mu srpska javnost priređuje u posljednje vrijeme. Ipak, dva-tri dana pred sam naš, sa radošću isčekivan, polazak za Sarajevo, stiglo je izvinjenje zbog otkazivanja na koje je gđa direktorica biblioteke bila primorana nizom prijetnji koje su joj zbog Vukašina Milićevića upućene iz svih mogućih institucija za čuvanje deluzivnog mira i reda tzv. srpske savjesti, neprikosnoveno neukaljanog identiteta i ne znam ni sama čime su sve anonimni jurišnici pravdali napade na gđu najbolje namjere.
Uglavnom, sve je to u meni probudilo potrebu da ipak ja napišem nešto, jer ako mogu da pišu skriveno ispred zvaničnih institucija, potpisano po internetu, prosto iz sebi samo znanih razloga (usuđujem se da za sve okrivim loše pisce) – ljudi koji mrze Vukašina, zašto ne bih pisala ja koja ga volim. Objektivnost definitivno nije ni na čijoj strani, a i koga, zapravo, uopšte briga za nju?
Kada je napisao roman “Vaskrsenje”, pomislila sam: „Kad, čovječe, i roman!“ Profesor na fakultetu, sveštenik, muž, otac četvoro djece, autor brojnih radova iz najteže oblasti filozofije i teologije i sad i – roman. Neki ljudi ipak, možda ne sve, ali svašta stižu. I pročitala sam ga, pohvaliću se, među prvima. I bila sam kao i konzumenti knjižničkog fonda biblioteke Istočno Sarajevo nešto kasnije, pogođena. Tužna, suočena sa sobom kroz te jednostavne rečenice koje u sebi nose mnogo trpljenja, višedecenijskog ćutanja, iskustva, ali prije svega i najviše – ljubavi prema životu.
Život je pojam maglovit. Svako pod njim podrazumijeva nešto drugo, a najčešće – ništa. Živimo ne propitujući, ili kada se zamislimo, posegnemo za filozofijom, religijom, umjetnošću da si pomognemo u momentu nemira. Nekad ne pomogne ništa i odiseja otkrivenja se ne završi dobro, a nekad, stisnuvši zube i pretrpivši baš tu bespomoćnost – da ne kažem besmisao – dođemo do poznanja života u njegovom punom sjaju koji se krije iza prostih bioloških stvari kao što su djeca (kaže Vukašin u romanu), ili mirisa – hrane, žene; zvuka muzike i svega onoga što je kao pozadina poslužilo trileru (ja nisam ni znala da je triler, ali udruženje pisaca triler romana koje ga je uvrstilo u najuži izbor za najbolji roman – kaže da jeste) koji nam priča pisac.
I ja vjerujem da je taj „triler“ oko koga se sve vrti, to razračunavanje sa istorijskim momentom koji uznemiruje do krajnjih granica svakog iole osviještenog autorovog sunarodnika – za njega samog najbitniji, ali to što je dovelo do tog samorazračunavanja za mene lično je još bitnije.
Prvo i najteže, sa čim se čitav život mučim – problem vremena. Da li su se stvari koje su prethodile buđenju glavnog junaka u svom automobilu desile juče ili godinu dana ranije? I u kojoj mjeri je to bitno zavisi samo od toga da li je vrijeme koje je prošlo doprinijelo nekoj određenoj svijesti koja će se u njemu razviti, jer, kako sam junak kaže: „Ne želim da živim u nesvijesti, ne želim ni da umrem u nesvijesti.“ Vrijeme je prokleto i neprijatelj je samo čovjeku koji ga traći radeći „deceniju, dvije, tri iste stvari“ i prosto počinje da prezire ono veliko i moćno što mu je u tom vremenu dato – život.
Glavni junak romana se zove Lazar. Roman se zove Vaskrsenje. Lazar, kao i u Jevanđelju, vaskrsava – ne samo prosto fizički i ne kao manifestacija „velikih djela Gospodnjih“, već prije svega duhovno i moralno i kao ličnost.
Sjećam se, prije par decenija se pričalo kako je “Zločin i kazna” hit u Americi – čitali su ga kao triler. Da li je iko od čitalaca zastao pred potresnom scenom u kojoj Sofija Marmeladova čita Raskoljnikovu jevanđeljski pasus o vaskrsenju Lazarevom, pretskazanje pravog suštinskog obrata koji će se desiti, nauštrb iščekivanja hoće li istražitelj Porfirije Petrovič razotkriti zločinca? Nije ni bitno, jer romani postoje da bismo mi koji ih umašćujemo pored kreveta i zalivamo jutarnjim kafama u njih učitavali šta hoćemo.
Slično Dostojevskom, i Vukašin se zabavno igra imenima, pa u romanu imamo popa Samarjančića i gospodina Ktitorskog, ali imamo i bezimenih, a važnijih, kao što su Ona, Žena i Otac, kojima imena nisu potrebna jer im lik gradi odnos ogromne ljubavi sa glavnim junakom.
I još mnogo svega i svačega ima u tom Vuletovom romanu, i otvoreno je veliko more učitavanja, i nije neobično što su se pojavili žalosni mali bojovnici protiv promocije istog u Istočnom Sarajevu.
I možda su sretni sad zbog izvojevane pobjedice, dovoljno glupi da ne znaju da zabranjivanje pisaca i knjiga nikome nikada više koristi nije donijelo nego upravo samim zabranjenim piscima i njihovim zabranjenim djelima. Ako ne odmah u tom momentu, a onda nekad u istoriji koja se još piše.
Kada? Vukašinu Milićeviću – savršeno nebitno.
On je mnogo toga, pa i vrijeme, „provalio“ bolje od nas.
