Moj prijatelj Blagoje Pantelić je izdavač „starog kova“. Ako se dogovorite s njim (kao ja prije nekih mjesec dana) da popijete pivo, on će se obavezno pojaviti sa papirnom vrećicom na kojoj su logo i moto njegove izdavačke kuće i najmanje tri knjige koje smatra da treba da pročitate, a on ih je, naravno, objavio. I te knjige ne šljašte, opremljene su savršenim minimalističkim dizajnom, ne nalaze se ni na jednoj listi bestselera, ali su ili prepoznate na nekom svjetskom univerzitetu ili zapostavljene od čaršije koja generalno ne čita, ili su nešto novo što se još puši ispod pera autora za koje jedva neko zna da postoji i, još zagonetnije, živi tu negdje među nama. Blagoje vas ne tjera da kupujete, često poklanja i suptilno, njuhom starog izdavačkog majstora, prepoznaje kako da vas pridobije.
Ja se, naravno, kada vidim poznatu vrećicu, obradujem, ali mi vaspitanjem usađen stid nalaže da se branim poslovičnim „nisi trebao“, a depresijom i opštim nezadovoljstvom izvajani očaj još i da, kao sad zadnji put, dodam: „i ovako ništa ne čitam“.
„Nema veze“, kaže Blagoje, „nosi i slikaj se za Instagram“.
To sa čitanjem je vječno ista problematika samoobmane. Nije baš da ništa ne čitam, ali uvijek je nedovoljno, jer ljudi koji me inspirišu i sa kojima komuniciram uvijek čitaju više, bolje i pametnije. Pažnja mi je poremećena kao prosječnoj tinejdžerki društvenomrežnim sistemom komunikacije i, jednostavno, kada vidim korice koje obuhvataju 600 strana, automatski posustajem.
Ipak…
Blagoje, tj. njegova izdavačka kuća „Biblos“, objavila je peti naslov koji potpisuje velika – najveća srpska filozofkinja – Ksenija Atanasijević. U papirnoj kesi namijenjenoj mojoj malenkosti nalazila se knjiga „Filozofski fragmenti“, potpisana njenim imenom. To nije prva njena knjiga koja je došla do mene i u tom samom Ksenijinom imenu, i manje-više poznatoj biografiji – školskom primjeru patrijarhalno-malograđanskog nipodaštavanja i poniženja – ima dovoljno privlačnog da ono što je kreiralo njeno neumorno pero nikada ne ostane posve netaknuto. Tako sam ja, odmah čim sam se rastala sa prijateljem, otvorila po novoj štampi miomirisne korice i popravila sebi veče, sutradan i naredni mjesec.
Već u predgovoru koji potpisuje profesor Ilija Marić, sjajni poznavalac Ksenijinog lika i djela, saznajem da ona fragmentarno počinje da piše već 1928, da se prva knjiga „Fragmenata“ pojavila već iste godine u Izdavačkoj knjižarnici Gece Kona, a nedugo zatim, 1930, i druga. Treća, planirana, nikada nije ugledala svjetlost dana, ali je Ksenija Atanasijević nastavila da u tom stilu piše u periodici. Zahvaljujući ogromnoj posvećenosti priređivača, izdavačka kuća „Biblos“ izdaje u „Fragmentima“ i te tekstove, sistematski poredane po vremenu izlaska, i na određeni način sklapa i treću knjigu koju je filozofkinja željela i planirala da objavi.
Ksenija je, naravno, svoju filozofsku odiseju počela onako kako je učena od strane učitelja (čuvenog Branislava Petronijevića), kome se divila. Strogo sistematski i naučno. Zaista, filozofijom je nemoguće baviti se – i u to sam ubijeđena i dan-danas – ako nemate dobrog učitelja, harizmatičnu ličnost koja će vas nadahnuti i natjerati da se izgubite u beskrajnim stranicama ontologije i etike. To čini da čak (što se i u slučaju Ksenije Atanasijević i desilo) kada dođe i do razmimoilaženja sa autoritetom – zapravo, ja bih rekla, nadrastanja, tj. nerijetke pojave nadilaženja učitelja od strane učenika – pa i otvorenih neprijateljstava, koja u akademskim krugovima ne samo da nisu rijetkost nego su i pravilo, početni stvaralački impuls možda mijenja smjer, ali ne jenjava.
Kada je u pitanju docentkinja Atanasijević, neprijateljstva, podmetanja i akademske neprijatnosti imale su posebno obilježje i zbog svega toga, a naročito zbog njenog ličnog neodustajanja od filozofije, nakon što su gadne spletke urodile plodom i ona na najpodmukliji mogući način izbačena sa Univerziteta u Beogradu, ostaće ikona feminizma (ali vrlo rijetko spominjana od strane onih kojima je to primarni aktivistički moto), oličena u sopstvenim riječima: „Ja ne želim da budem ono što vi želite da budem“.
I sto godina nakon „Fragmenata“, i njene borbe iz koje se, formulisaću to tako, povukla kao lavica, uzdignute glave, većina žena profesorica, doktorica, pravnica, inžinjerki i ostalih rodno ispravno imenovanih stručnjakinja u svojoj oblasti i dalje se trude da, uz ono što žele, budu i ono što ONI (neki drugi) žele.
Ako nam ne pođe za rukom, jer nije lako biti sve, i odlučimo da ostanemo tvrdoglave ili posvećene, ako smo okružene muškim svijetom u kome plivamo kao ribe na suvom da bismo ostvarile svoje želje i talente, i danas – čitavih sto godina kasnije – rizikujemo da budemo ponižene, nipodaštavane ili, u krajnjoj liniji, da se neko, kao veliki Milutin Milanković na odbrani doktorata Ksenije Atanasijević, zatečen njenom genijalnošću, možda i u želji da bude duhovit (što, ruku na srce, naučnicima često nije jača strana), zapita: „Da li je sve u redu sa hormonima ove gospođice?“
Ženski hormoni, ta grozna noćna mora o kojoj Milanković nije imao pojma, a ni danas čak i feministički senzibilizovani muškarci većinom nemaju, i u najvećem deficitu i suficitu ne mogu da spriječe da se opšteljudski genij, koji nadilazi zapravo sve podjele – pa i onu na muško i žensko (jer ja sam, možda zbog „profesionalne deformacije“, ubijeđena da on uvijek dolazi baš od tamo gdje ta podjela više ne postoji) – ne nađe svoj put do svojevrsnog otjelotvorenja u bilo kojoj od najuzvišenijih oblasti ljudskog duha.
„Filozofski fragmenti“ Ksenije Atanasijević nastali su baš na temeljima te borbe da se u potpuno nemogućim uslovima odgovori na zadatak postavljen talantom koji treba da se umnoži. Oni su isjeckana (fragmentarna, baš kao drevne mudrosne knjige) priča o proživljenom kroz kontemplaciju ili, kako sama autorka kaže, „meditacije“ o prvoj filozofiji, moralu, duši, religioznosti, psihologiji, koje ne bi mogle biti napisane bez dubokog uvida i direktnog dodira sa, kako ga je Berđajev nazvao, „tragizmom života“, u njenom slučaju izazvanim čvrstinom intelektualnog i etičkog stava zbog kojeg je bila progonjena od svih totalitarnih režima koji su se u njenom okruženju izmjenjivali tokom njenog života. Zbog tvrdoglavosti, neodustajanja – danas bi psiholozi rekli – od sebe i, najtužnije i još uvijek i vazda aktuelno, zato što je ona, prosto – „ona“.
Kao što je ta intelektualno potpuno irelevantna stvar roda i iz nje proistekle mizoginije i feminističke borbe, koja i dalje širom svijeta stalno gubi, aktuelna, jer svijet ovaj u dosadi i neoriginalnosti leži, još je nevjerovatnije da u doba raspomamljene tehnologije, dubokih uvida u ljudsku psihologiju, podivljalih sloboda koje se više niko ni ne trudi da obuzda ili, ako se trudi, to čini na očajno pogrešan, oportun način, fragmenti pisani od strane prve srpske docentice na Univerzitetu, prije sto godina, u sebi ne sadrže nijednu arhaičnu i prevaziđenu misao koja ne bi mogla da korespondira sa vremenom u kome živimo.
I sve to samo zato što Ksenija Atanasijević nije pristajala da bude ono što su „oni“ željeli da bude.
Vječito pitanje da li (ne)pristajanjem činimo sebi uslugu ili radimo protiv sebe ostaje otvoreno i odgovor možemo da damo samo svako pojedinačno i u skladu sa svojim ličnim afinitetima.
U skladu sa sopstvenim, ja sam sama sebi dala jedan od odgovora upravo čitajući „Filozofske fragmente“ Ksenije Atanasijević.
A Ksenija, između ostalog, (dobro) kaže:
„Mnogi misle da će najuspelije baciti svetlost na sva nerešena pitanja života, ako unutrašnju dinamiku silom uteraju u kakav tvrd statički sistem i ako od svoga živoga bivanja što sleplje načine okamenotinu.“
